92, 5 MHz

Autor/-ica: Kriwokapy
Kategorizacija: Proza::>Stvarno || Datum objave na PM: 27/01/2011[]
Povijest objavljivanja: || Tekst ocjenilo 1 posjetitelja. || Tekst pročitan 4236 puta.


92,5 MHz




- Krenite već jednom u.....

Bilo mu je svega dosta. Iskaljivao je svoj nataloženi bijes na volanu. Cijela kabina tresla se od udara po tom jadnoj, izakanog spravi. Na njegovim rubovima mogao sam jasno vidjeti tragove ugašenih pikavaca, sitne ogrebotine i duboke recke na.Zurio sam u nepreglednu kolonu automobila. Sporo su se kretali.Stajali su tu gnijezdeći sigurna mjesta na asfaltu. Ostalo nam je samo da čekamo i udišemo gadan vonj sa uniformi. Petar je bio omalena rasta, pa se mogao da se sakriti iza komandne table, a ja sam se morao uvući skoro do ispod samog sjedišta. Sabirao sam brojeve sa registarskih tablica ispred nas. Divno, i naš mali grad je dobio svoje registarske tablice. Da ne povjeruješ. prosto. Prije nas je neki radoznalac ili avanturista nas je mogao pronaći na karti,samo pomoću lupe, ako i samo ako je ta karta uzimala taj grad kao bilo kakav valjan zemljopisni pojam. I naš gradić se počeo puniti automobilima odasvud, a ja nikada neću moći da zaboravim one dane i noći kada je naš kamion nesmetano krstario svim putevima, što dužim što kaćim,, prečicama, gudurama i vrletima…. Znam iz priča naših sugrađana, da je sama pojava našeg kamiona djeci ulivala strah i bila prava malo bijelo strašilo na četiri točka. Oni nisu ni mogli sanjati kakve su još veće aveti bile u samoj kabini.....

- Zna li ko što je ovako zakrčenje, Miki?- Miki....On je uvijek bio dežurni u našoj stanici. Slušao je sve što je morao da čuje i nije čuo ono što nije htio da sluša. Zamišljam ga: na stolu do pola iskapljena flaša neke rakije, načeta treća kutija cigareta bez filtera, zippo-upaljač kupljenoj po bagatelnoj cijeni kod Cigana ispred ZIGVI marketa. I telefon. Kada bi sabrali godine nas trojice, ne bi mogli dobiti zbirni broj godina tog telefona. Taj crni, tandrkavi telefon je izdržao ono što ni jedan nije. Bojili su ga prvo u crnu, pa u 'hromiranu', pa onda u crvenu, i kad je se i sa njega, posle nekog vremena, počeo skidati sloj famozne crvene, ostao je isti onaj-crni, kao što je bio u početku. Ponosni vlasnik mu je bio Miki. I Miki je izdržao slična 'prebojavanja' . Kad bi taj telefon, nekim slučajem znao da govori, od desetka najvećih tajni koji su prošaptane kroz njegovu slušalicu, od same jeze i strahote, sam Miki bi prestao da pije. No, sve ima svoje razloge: Miki je tu da čeka predaju naše smjene , a telefon tu da izdržava nagle prelaze koje ostavlja odjek Petrovog glasa.

- Pa, majku mu, ovako ni mi nećemo stići do tebe ni u ponoć! 'Bem ti grad...- Petar naglim stiskom palca desne ruke prekide razgovor sa Mikijem i baci mobilni telefon u stranu.-Ćovječe, nikad nećemo stići da predamo smjenu.


Zacutasmo. Pero izvadi pljosku, obloženu uštavljenom goveđom kožom. Sam Isus u pustinji ne bi mogao uzeti ni kap iz nje , da ga je djavo kojim slučajem morip žeđu tokom onih četrdeset dana. Meni je jezik gotovo otupio na slano , slatko, ljuto i kisjelo, nije u tome stvar, ali piti nešto iz takve pljoske....Gledam ga kako me nutka da uzmem koji gutljaj Uz jedva istrgnuti, ledeni, osmijeh, kažem mu da ne pijem. Sliježe ramenima, zatvara pljosku i vraća je u unutrasnji džep gornjeg dijela uniforme...Tja i te uniforme, žute, iznošene, lako privlače pažnju. Djeca dobacuju, mačke mjauču, ljudi olajavaju. Nikad nisam znao da li mi je bilo gore kad sam u kamionu ili van njega. Jedino mjesto u kom sam se sigurno osjećao bio je taj mali stan, nasleđen od strica, crne ovce naše porodice, nikad nije imao ženu ili ljubavnicu. Ponekad sam mu, jedini ja, znao u šali reći da će mu se taj stan pretvoriti u pustinjačku keliju. On se na sve to samo, pomalo sjetno, smjeskao i odmahivao rukom. Branio se time da mu je bolje da umre sam u tom stanu, nego u nekom staračkom domu, među potpunim strancima.Svi su bili iznenađeni kada je mene u svojoj poslednjoj odredio za za budućeg vlasnika te 'kelije'. I baš ta 'kelija' se na kraju pretvorila u jedno malo pusto ostrvo na koje se samoizgnam, od posla, obaveza, ljudi, jurnjave, moranja bilo koje vrste. Sve do idućeg ponedeljka, kada me pred oronulom fasadom zgrade naše firme čeka Petar, propisno napijen vinjakom, sa nekoliko desetina novoizraslih dlaka na obrazima. Za divno čudo, njegova uniforma uvijek je bila besprekorno opeglana. Vidi se da je njegova žena brinula o svemu tome-

- I je li, mangupe..-reče Petar, okrećući se prema meni- Šta ti misliš? Dokle ćemo se mi ovako klajkati? Dojadilo mi je, čovječe....

- I meni je, vjeruj mi...

- Ne vjerujem ti ni riječ!.

- Zašto?

- Pa samo ćutis od kad smo krenuli. Vidiš ovu kolonu vucibatina što se proteže ispred nas.

- Ali mi tu ne možemo ništa, Pero. U istom smo sosu....

- U sosu?

- Da u sosu. Ne možemo nukud, zato sjedi tu i ti zaćuti malo, zvocas od kada smo krenuli.

- Ali, Miki mi je rekao da ćemo mi biti ispred ulaza firme za nekih pola sata, a vidi sad ovo...

- Dobro bi bilo kad bi Miki znao gdje se on sada nalazi....

- Da znaš da ću mu to reći!

- I krajnje je vrijeme da mu se to kaže , Pero.

- E, pa ja ću mu reći. Ima da te najure....

- Ne treba....Sam cu otići. Ionako mi je dosta posla.

- Mhmmm, ti misliš da je to tako lako, a? Digneš sidro kad ti se ćefne?

- To je sve stvar izbora, Pero...

- Uuuu, evo ga, filozof iz dnevnog boravka.Odlično! Pita li mene ko, mangupe-filozofe, volim li ja ovo sranje

- Stani Pero.

Nije stao. Mlatarao je rukama kroz vazduh. Ličio mi je na Musolinija kad držš govor okupljenoj masi ispred velikog balkona. Šeprio se preda mnom ,ponavljajući uvijek- 'gle ti njega , gle ti njega!'. Moj prijatelj Petar, tvrdoglav kao tibetanski bivo i cvrst kao gibraltarska stijena, posle dvije godine zajedničkog rada, pod okriljem te vedre noći, u kojoj vrijeme kao da nije proticalo, pretvarao se svakom novom grimasom u malog vraga.

- 'Bem ti!...

- Šta bi?

- Rame...Jebeno rame...

- Nisi trebao toliko da se cimaš, Pero.Daj da vidim...

- Ostavi me...Jebem ti rame i...


Mučno mi ga je bilo gledati kako se onako zdepast previja na sjedištu. Pomislih kako bi dobro bilo da promijenimo mjesta, da se on odmori, a da ja na dalje preuzmem vožnju. Ne. Znao sam da neće. dati Taj volan mu je bio kruna i krov za svega. Mogao sam da zamislim kako odvija taj volan iz ležišta i nosi ga svojoj kući. To će on sigurno uraditi, sko ikada budu stavili katanac na kapiju naše firme. Svi će odvući ponešto iz nje, ali Petar ce ostati vjeran svom volanu, staviće ga pod mišku i zaputiti se prema izlazu. Relikviju niko neće moći dalje da oskrnavljuje. Amen svemu tome, Petre, amen svemu tome...


- Je li to 'ono' rame, Pero?

- Da, to je ono prokleto rame....

- Možda bi trebali otići do bolnice, kad se bude razmakla ova gužva....

- Ne , ne, prije bih...Čovječe, sastavljali su me i nisu me dobro sastavili! Šta kog djavola ja imam tamo više da tražim

- Ali to je samo rame, ne mogu za toliko pogriješiti...

- Mangupe-filozofe, oni bi me, brajko moj, morali opet rasklapati i sklapati. Ne idem tamo, ni za živu glavu.

- Kako želiš..

- Imas li upaljač?

- Nemam. Znaš da ne pušim.

- Uf, 'znaš da ne pušim', otkud bih znao šta ti radiš a šta ne...Moram izaći napolje. Ostani ovdje.

- I kad bih htio da odem, nemam kuda bih mogao odavde, Pero- jetko mu dobacih.

- Hmmm, mangupe-filozofe, mangupe-filozofe....





Konačno sam sam u kabini. Osvrćem se oko sebe. Opipravam prstima mali točak na radio-aparatu. Tu je. Uključujem ga. Krčanje i zujanje. Okrećući ga, čujem kako se mješaju glasovi, talasi, zvuci, songovi...Ah, tu je...92.5 Jazz-Club. Ko bi se mogao nadati da ce se u ovom našem čudu moći naći ovakva stanica. Moram odslušati nešto prije nego li Petar bude ušao unutra.. Vidim, zapričao se sa nekim. Vraća mu upaljač kroz prorez na prozoru , uz blagi naklon.Prilazi kamionu. Ne vidim ko je to mogao biti, teško se razaznavaju lica preko zatamljenih stakala. I baš taj automobil prvi kreće i razlabavljuje svu okolnu gužvu. Petar ulazi u kabinu uzdišuči.


- 'Bem ti...Da ne bi ovih ljudi, ko zna kad bih mogao i cigar duvana zapaliti....Sve gole cicije, brato moj...

- Petre, kako ti je rame?

- Pusti sad rame...Šta mi ovo sad trubi, Ćovjče?

- Našao sam onu stanicu.

- Slušaj, mangupe-filozofe, kad budeš otišo svojoj kući, onda birkaj šta te je volja, za ovu kršinu ja sam zadužen, je li ti to jasno?

- Očigledno je da jesi zadužen za nju, Petre....

- E, onda ja ću sad da izaberem nešto normalno....Ček, ček....A! Evo ga!


To je bio 91.2… Megeherci smrti i uništenja. Nikada nisam saznao ko vodi ovaj radio. Nije mi zvučao na nešto dobro.


- Aaaa. konačno da nađem i ja nešto za svoju dušu čovječe....." Neka dođe ženaaa crneee koseee, pred pragooom kućeee mojeee." Tooo mjastore! Uhhh...kako me pogodi, čovječe…Znaš šta, mangupe-filozofe, kad se budem ženio drugi put, ovo će mi biti prva stvar koju cu tražiti od onih muzikanata da mi sviraju. I sviraće je sve dok ne budu pali s nogu, vjeruj mi! I ti ćeš biti pozvan....

- Pa, hvala ti. I to da dočekam.....

- Jebi ga, na kumstvo ne raučunaj, to sam već uredio.

- A je li? Sa kim ?

- Sa Mikijem...Neće to biti običan kum, biće to kumčina!

- Da znaš da si u pravu, Pero.


Petar je završavao sa pušenjem svoje prve cigarete za to veče. Opet je izvadio pljosku iz unutrašnjeg džepa i nategao dobar cug. Gledao sam kako se gužva lagano razmiče. Semafori su mijenjaji crvenu ,žutu i zelenu boju. Konačno, sve je počelo da se pokreće. Samo, nesreća je bila u tome da , kada se naš kamion pokrene , toi izaziva prave male zemljotrese u našoj kabini. Petrove i moje koske to su najbolje osjećale. Na radiju je išla nova stvar. Nesto o votki, noći i nevjernoj djevojci.


- Gasi to! Gasi to odma!- povika odjednom Petar.

- Zašto?

- Ugasi to, da ga ne bih gasio ja!


Pružih ruku prema malom točku i okrenuh ga. U kabini se moglo čuti samo Petrovo kašljanje i tandrkanje starog motora ispod loše prefarbane haube. Nešto ga je grizlo, osjećao sam to od podneva. Prvi put je u toku dvije godine zakasnio na posao. Miki ga je zvao pet puta i , zaplićući jezikom, pitao kada će doći da preuzme smjenu. Došao je posle sat i po vremena zadocnjenja. Miki je bio na starom mjestu. Sjedio je na rasklimatanoj fotelji, koju je prethodni gazda spremio za otpad, i dokrajčivao svoju prvu kutiju DRINE bez filtera. Jednu je dao Petru, da mu se nađe. Prije nego li je Petar stigao, uspio sam otići do kabine i u njoj opet okrenuti 92,5. Kaunt Bejzi i njegov Veliki Bend. Nikad mi nisu bili jasni oni vajni 'ljubitelji džeza', koji su se busali u prsa kako znaju sve o tome, a nikako nisu mogl smisliti Kauntove aražmane, elegantno sviranje velikog 'Vojvode', Djuka Eligngtona po crno-bijelim dirkama klavira ili nježno akordiranje neponovljivog Lestera Janga...Za njih je džez bio nešto sasvim drugo. Za mene, napor da se izvučes i svakodnevnog blatišta i uspenješ prema prvm i zrakama tminom neokaljanog sunca. I ta čarolija koju sam osjećao tog podneva nije mogla vječito trajati. Petar je iznada i bez pozdrava ušao u kabinu i upalio motor. Opet je počeo grditi ' to prokleto trubljenje'. Nas je pravi sudar sa apokaliptičnim trubama tek čekao. Ni sanjali nismo u kakvu ćemo gužvu danas upasti. U glavi su mi se i dalje njihali tonovi izvuceni iz Bejzijevog saksofona



- Znaš, volio sam je, jebi ga....

- Koga? Tvoju ženu?

- Jezik pregrizao, dabogda! Moja žena je još uvijek živa i zdrava!

- Ali nisi mi je nikad mnogo spominjao. Mislio sam da je ona već odavno pokojna.

- Ne, živa je....Nego mislio sam na onu što je pjevala. Ono je bila ona mla Mira iz naseg komsiluka bila.

- Mira Spirogira?

- Da, mala Mira. Ti si je tako zvao?

- Da iz zezanja. Jednom sam slušao jedan bend Spirogira, i ona je baš tada naišla pored mog prozora i ptiala me šta je to. Tako sam joj dao nadimak.

- Izem ti nadimak...Ali, mala je bila...Kako to Bog namjesti da ti najpaklenije stvari baš u komsiluku?

- Ili Bog ili đavo, Pero...

- Opet ti počinješ sa tim tvojim palamuđenjem, mangupe-filozofe! Dobra je mala bila, nema šta. Mogao ju je imati kod god je htio u komšiluku...Za šaku ovog ili onog i hop- ona bi bila tu. Znaš kad sam jedno vrijeme radio u taksiju bilo je para k'o pleve i svako veče sam imao komplet-tretman od nje. Išli smo i na večere zajedno. Cijeli kvart je znao za to, samo moja glupa žena ništa nije kapirala. Ja sam se tih par godina bogovski provodio....A onda je Ćira upozna i odvede je pravac u onaj cirkus....Čovjece...A ta Mira nije ni znala da pjeva..Ali, trange-frange, brato moj....

- Dobro, de, Pero, svi smo u gradu znali ko je Ćira. On je mogao izvući i kubik vazduha iz mrtvaca. Njemu ništa nije bilo nemoguće, znao je svoj posao, bio je maher u tome oduvijek. Imao je dobre veze, prosto, a ti znaš da danas bez veze ne mozeš nikud ni mrdnuti....

- E, konačno da si u nečemu u pravu , mangupe-filozofe! Znao je taj kučkin sin da se uplete u sve mogućr mreže i da se iz njih iskobelja. I pazi , nije samo to, on se iskobelja, opere, namiriše, sredi i izađe pred ljude obučen i uštirkan kao najveći gospodin! Sjećaš se kako se šepurio gradom kad je kupio onog novog Mercedesa...Kao 'vozim A-klasu , veliki sam frajer'.Najluđe je što sam ja znao kako je sve to išlo, moj brato....Ali zašto nju! Zašto Miru, čovjece? Mogao je imati koju je htio, i uzeo je bas nju! Kao meni u inat...

- Jesi li je vidio kad poslije toga, Pero.

- Jesam. U "Estramaduri". To je bio poslednji put. Bogte, na šta je ličila! Jedva da sam je prepoznao.Znaš kako je ona izgledala, ono, duge vitke noge, uzak struk, jake sike, mrak-crna kosa, one kesenjaste krupne oči...Samo kad se sjetim....Ali, znaš šta je od nje napravio? Čudovište, čovječe! Ni usne nisam mogao da joj razaznam. nešto skroz izobličeno, oči kao da je tri dana i tri noći nije spavala. Nije znala ni da stoji na onim visokim štiklama, samo je cotala, a kad bi pričala, jedva da je znala nešto da poveže.....Kad izađe na scenu, stoji kao ukopana, ne pomjera se i pjeva, ali niko ne glada u nju, samo u grudi i noge...Još i neka plava kosa, koža sva iskvarcana, samo što joj plikovi ne izađu....Zamisli šta joj je to pseto napravilo?

- Ali, sama je to tražila, Pero. Godinama se vrzmala oko njega, nije on nju tek tako uzeo.

- Znam, jebi ga, ali mogao se nje riještii da je htio....Ali,ne ovako, čovječe, ne ovako...

- Je li to bilo one noći?

- Jeste, jebi ga...Te noći su me polomili.

- Misliš da je to bilo njegovo maslo?

- Sigurno. Ja sam poslije Mirinog nastupa , otišao tamo, kako se kaže...

- U garderobu?

- Da, u garderobu, i pokucam dva puta i vidim ona odgovara i ja - bu! Unutra sam bio za dvije sekunde. Prepoznala me je, kaže, sta li trazim ovjde i da smo mi odavno završili, te da sam ja oženjen i da nemam š ta više da tražim sa njom....Ja je čovječe molim da se okane tog cirkusa, da ode od Ćire, da se sredi malo, nije bitno hoće li biti sa mnom opet ili ne....A ona mene opet moli da ja izađem, jer ako je Ćira bude zatekao u garderobi sa mnom, neću dobro proći. Ostalo znaš...

- Da, znam, ja sam te odvezao taksijem do bolnice. Tamo su te posle krpili dva mjeseca. Znaš li šta se posle desilo, kad su te odvukli iz garderobe?

- Ne znam, čovječe. Sjećam se samo tih rmpalija u crnim kožnim jaknama. Dva metra sigurno je svaki imao i sto kila žive vage mišića. Uprlali su mi jedino odijelo koje sam imao za svečane prilike. Ne pitaj me samo kako sam se posle vadio pred ženom...Kad mi je se to prošlo, sjećam se da sam imao opekotinu na potiljku. Izgleda da mi je Ćira ugasio cigar na njemu, onda kad sam ležao. Zamisli koji manijak….

- A jesi li uspio saznati šta o njoj, posle?

- Samo znam da još uvijek nastupa po diskotekama i splavovima diljem zemlje...I da je i dalje sa onom mutljarom od Ćire....


Gužva se raščisti. Nestade iz našeg vidokruga i onaj automobil sa zatamljenim staklima. Produžismo prema Bulevaru Makulijevih žtava. Dobro je bilo iči tim Bulevarom. Zimzeleno drveće koji su tamo šumari posadili davalo je toj noći poseban šmek, a vazduh je oslobađao od teškog zadaha izduvnih gasova koji su izbijali iz brojnih auspuha. Ta zagadjivačka simfonija za kratko bi utihnula pred drvoredima smrča, jela i omorika. Stoga, otvorih do pola porozor, i udahnuh reski mirise iglica i smole. Jedva sam čekao subotu i nedjelju, kad ću nesmetano moći da ode do tog navijek zelelenog i svježeg malog parčeta raja u sred gradske huke i buke. Omamljen mirisima, teško da sam mogao razaznati šta mi je sve dalje Petar govorio....





- Hej, mangupe! Stigli smo, budi se!

- Molim...Šta...

- Doveo sam te do stana, hajde izlazi. Idi tamo, pa spavaj k'o čovjek, dugonjo.

- Ali, zašto ispred stana, zar nismo trebali ići zajedno prema kapiji, da predamo smjenu?

- Kamion ću ja odvesti tamo i predaću smjenu. Ne brini, Miki neće ni primijetiti da te nema.

- I tek tako ćeš predati smjenu?

- Mhm. I da me posle izbace, boli me briga. Vrijeme je da ti i ja nađemo neki pravi posao.

- Od kog ćemo zgrnuti milione, Pero....

- E, da, to! Milioni nas čekaju na ulici, mi samo treba da ih pokupimo! Tako je, mangupe-filozofe!


Nasmijah mu se. Izgleda da ga je onaj gnjev prošao. Možda bi trebao prestati da puši i da pije. Bolje bi bilo po njega i sve ostale da se ratosilja svih stvari koje ga kriju od ovakvog lica kog sam maloprije ugledao. Nikad ranije nijsam primijetio takav sjaj u tim sitnim očima. Odjednom začuh komešanje iza zaprljane cerade.

- Staćemo sa njim, Pero?

- Znaš šta, bolje bi bilo da ga tebi dam. Greota bi mi bilo da ga predajem tamo, znaš. Ko zna šta bi mi oni kreteni psetari uradili.

- Dobro, de. Može, Pero. Daj onda da ga istovarimo.


Priđosmo zadnjem dijelu. U prikolici je ležao pas kog smo danas ulovili ispred ulaza u gimnaziju "Mirko Skirilovski"i Pas pticar, omršavjelog iznurenog tijela sa kog su se pojavljivala mala pečati bez ikakvih dlaka. Na površin i zacrvavaljene kože počelo se pojavljivati žutilo koje je užasno zaudaralo.Taj bazd truleži počeo se širiti po cijeloj unutrašnjosti prikolice. Sva sreća te nije bilo drugih pasa u njoj, inače bi ga oni svog izgrizli. Petar izvuče nekakvo ćebe iz kabine i tutnu mi ga u šake.

- S ovim ga uvij. Evo ti i ovo, broj jednog mog pajtosa. Mali je strašan veterinar. Vidjećeš, izliječiće ti ga do si rek'o keks! Brinuće o njemu bolje nego bilo ko drugi. Klinac je bio jedan od najboljih kerovođa u našoj vojsci. Vidjećeš...- reče mi i iz džepa izvadi mali pištolj, u kom smo stavljali metke sa sredstvima za uspavljivanje pasa i mačaka koji su u sve većem i većem broju lutali po gradskim ulicama. Petar uđe u prikolicu i ispali hitac. Vrati pištolj u džep i uze psa u svoje naručje. Položi ga u ćebe rasprostrto na betonu. Zajedno uvismo psa u cebe I krenusmo prema ulaznim vratima.

- E, pa tu smo. Hoćeš moći sam?

- Hoću, ne brini. Pas nije mnogo težak. Samo mi, molim te, otvori ulazna vrata. Pritisni zvonce pored prezimena Džirilovski To je gospodin Dmitar, .on je uvijek budan u ovo doba, znaće da ja zvonim.

- Dogovoreno, kapetane...- odgovori Peter i kvrgavim kažiprstom pristisnu gumb pored krupnim slovima ispisanog prezimena..

- Gospodine Džirilovski, ja sam. Molim vas samo mi otvorite, zaboravio sam ključ od ulaznih vrata.

- A ti si...Eh vi mladi...Gdje vam je pamet? Dobro, de, ulazi...- odgovori Dmitar Džirilovski.

- Hvala gospodine Džirilovski....


Gospodin Džirilovski ne odgovori ništa. Petar otvori teška ulazna vrata. Skupa uđosmo u zgradu,

- Dobro da se sve ovako završilo....Ja odoh sad....

- Ne, ne, stani, izvuci ključ iz moje uniforme, i otkučaj mi vrata od stana. Hoćeš?

- A zašto ne bi kera spustio na zemlju i ostavio ga pored vrata dok ne uđeš u stan?

- Bojim se da ću ga tako probuditi, ajde pomozi mi...

Petar zavuče ruku u unutršnji džep uniforme i izvadi iz njega ključ od stana. Krenusmo prema stepeništu. Stara zgrada nije imala lift, pa smo koristili to mermerno stepenište. Morali smo preći oko četdesetak stapenika kako bi došli do stana. Stajali smo pred stanom, obijica sa krupnim graškama znoja na čelu.

- Petre, kako ćemo razdužiti uniforme?

- Ne brigaj, kažem ti, srediću to sa Mikijem.

- Dobro. Daj otkučaj vrata...


Ostavih uspavanog psa ,uvijenog cebetom ,u predsoblje i priđoh Petru.


- Šta ćeš ti sad?

- Idem u onu krntiju, pa pravac firma. I Miki će se probuditi do tada.

- Kako ćeš sam otvoriti kapiju?

- Ne brini oko toga, sve ću urediti.

- Dobro, onda... Znači mi se viđamo opet u ponedjeljak?

- Da, stari moj, svakog dana nova nafaka.

- Hvala ti na pomoći, Petre.

- Iiiih, ko se raspekmezio? Daj mangupe-filozofe, nije to ništa. Viđamo se mi u ponedeljak. Ostaj i mi dobar i laka ti noć.

- Laku noć, Petre. Želim ti sve najbolje.


Petar mi stisnu šaku, okrenu se i ode niza stepenie. U daljini mogao sam raspoznati melodiju neke stare narodne pjesme.




Probudio sam se u predsoblju, pored psa uvijenog u ćebe. Zgađen svime, skinuh svoju uniformu i u trik majici, čarapama i boksericama krenuh prema kupatilu. U bojleru je ostalo još tople vode. Iz dnevne sobe uzeh mali radio i nađoh stanicu 92,5. Opet su išle neke dobre stvari. Čarls Mingas. Hobo. Plov kroz smijeh, uku i buku. Iznova. Napunih kadu mlakom vodom. Kupim donji veš i uniformu i trpam je u veliku plastičnu korpu. Nag ulazim u kadu Uranjamvodu. Iz zvučnika izbija teški ton Minagasovog basa, vedar dan napolju, park okovan suncem, prva subotnja kafa kod gospodina Džirilivoskog....I komiran pas u predsoblju....

Brišem tijelo sa dva velika peškira za plažu.. Priđoh ogledalu i pogledah svoje lice. Kratke i jake dlake počele su pomaljati. Jedno brijanje dobro bi mi došlo. Sjutra bih se trebao vidjeti sa tim veterinarom, i šta bi on mogao pomisliti kad bi vidio neobrijanog, novopečenog gazdu šugavog psa pred sobom? Da...Šta ja dalje da radim sa tim psom? Preuzeo sam tu brigu o njemu kao kakav teški krst koji ću gurati, dok god neko od nas dvojice ne bude popustio. Baš je Carls Mingas svoju autobigrafsku knjigu nazvao "Bijedniji od šugavog psa". Ne znam da li je on ikada vidio ovakvog psa u svom predsoblju? ....Opet to krčanje...Stanica se izgubi...92.5, morao sam je opet tražiti. Obmotah se do pasa peškirom i krenuh prema polici je stajao radio. Listao sam stanice, okrećući mali kotur , i opet nisam mogao da nađem tačnu frekvenciju...92,5, 92,5....Ček… Šta je ovo..." Vijesti...92,2. Poštovani gledaoci dobro jutro. Ovo su vijesti dana. Policija je danas , oko četiri sata poslije ponoći, pronašla beživotno tijelo našeg čuvenog menadžera Nemanje Ćirica Ćire. Tijelo je nađeno u Storjanskom parku, nedaleko od ulaza u Dikovačku banju. Ćiric je zadobio dvije prostrelne rane u predjelu trbuha od metaka ispaljenih iz vatrenog oruzja. Nedaleko od samog tijela, pronađene su i čaure, kalibra 9 milimetara i isječci iz magazina "Estradna Planeta" i " Showbizz". Za počiniocima policija intenzivno traga....Ćirkovic je bio poznat kao jedan od najuspješnih menažera na našoj muzičkoj sceni. Bio je producent proslavljene grupe..."


- Bog te vidio.....


Strovalih se na dasku wc-šolje.Duž cijelog tijela preli se jeza Došlo mi je da prokunem onaj dan i sat kad sam započeo priču o onome. Ćujem kako se u predsoblju i komeša probuđeni pas. Utom začuh otegnutu zvuk električnog zvona…..
 



Vaša ocjena

Ocjena:

 


Komentari / Ukupno:  0
Ovaj tekst još nema komentara. 
 

Autorizacija pristupa


Korisničko ime
Lozinka
Zapamti me 
Zaboravljena lozinka?


Posljednji Komentari

  • MUSAKA TIMES 21 07/01/2016
    satyananda: Sjajno!
  • Mravinjak 11/01/2014
    Jakan Eyoway: Ja se slazem s acme: "ovo je jako ozbiljan (m)jauk". I vidim te kako stojis pred prozorom. S desna je poploceni zid, a pred njim pokretni stolic sa raznovrsnim cekicima. Te plocice ce arheolozi buducih pokoljenja desifrirati kao rijetki ostatak jednog tajnog i posebnog pisma...:))
  • Podstanar 11/01/2014
    Jakan Eyoway: :))
  • % 10/01/2013
    Guru: :D
  • danas 26/12/2012
    Zita: Emotivno,lijepo!
  • Teorija šahovske ispovijesti 26/12/2012
    Zita: Sviđa mi se
  • Teorija šahovske ispovijesti 20/04/2012
    azrijel: Fina je i jako pitka ova PMF poezija Frede, ali kasno je, zar ne:)
  • % 17/04/2012
    azrijel: :D:D
  • % 17/04/2012
    azrijel: :D
  • Requiem 21/12/2011
    Fred: bila je ogorčenost, zaigranost, traženje, lijevo ili desno, gdje, zbog čega, kako... i danas je tako...
  • Svakih 131 400 pjesama slavimo godišnjicu 20/12/2011
    Fred: Ocjena: Nema dovoljno zvjezdica...
  • smouki ajz 20/12/2011
    Fred: izvrsno... smouki ajz... ;)
  • ljubavnica 10/06/2011
    azrijel: yap, viđeno riječ po riječ, ali uklopljeno sa poantom na kraju sasvim fino
  • nacrtaj nas 10/06/2011
    azrijel: odlično
  • Zeleno 24/05/2011
    adriana: Kako dobro! Gdje si, amelie???
  • neveni 24/05/2011
    adriana: Da, grki, tako nekako. Fala, pozdrav, adri.
  • u lakiranim najkicama 24/05/2011
    adriana: :)))))
  • Mravinjak 22/05/2011
    acme: ovo je jako ozbiljan mjauk, mačore :))
  • Mravinjak 21/05/2011
    azrijel: ovo je ko da gledam neku komercijalnu televiziju pa zaboraviš kaj gledaš uopće od reklama...kolko im treba da objave :D

    bok ljudi : )

  • Horoskop 21/05/2011
    azrijel: je, odrasla: )

    probaj usmjerit energiju od ljubavi i u neku drugu uličicu , moglo bi te svugdje odvesti
  • u lakiranim najkicama 21/05/2011
    azrijel: : )
  • smouki ajz 21/05/2011
    azrijel: "lajkam" ovo
  • Mravinjak 18/05/2011
    adriana: "a dane prevrće u džepu
    kao emotivni sitniš" Fascinantno! Pozdrav, adri.
  • Horoskop 18/05/2011
    adriana: "propeta na prste i s pruženim rukama

    lako mijenjam raspored zvijezda". Čarobno! adri.

  • Doručak 18/05/2011
    adriana: Mmmmmm...Kako fino! Obožavam čoksu! :)))
  • Mravinjak 10/05/2011
    koka: predobro!
  • neveni 10/05/2011
    grki: kažu da neven zacijeljuje rane ili opekotine, njihanje nevena
  • Horoskop 10/05/2011
    grki: odrasla slatkoća jednostavnosti
  • Mravinjak 10/05/2011
    grki: Ne slušam glazbu niti živim u tišini, slično i ja doživljavam ovo vrijeme. Izvrsno, pozdrav az ...
  • bihač 01/05/2011
    satyananda: Bihač je skraćenica za bihevioristu.
  • Zeleno 22/02/2011
    azrijel: eo i mene malo :)
    vidim još uvijek te ide "u dvoje bez dvoje" tonu. lajkam, fejsbukovski rečeno.
  • Moj si mali čarobnjak 22/02/2011
    azrijel: ;)
  • Tara 22/02/2011
    azrijel: saprat sirni namaz sa noža :D
    meni se sviđa, svakodnevno, zvučno složeno i ide od uboda do uboda
  • danas 22/02/2011
    azrijel: jimbo!
  • Mery Christmas 2010 22/02/2011
    azrijel: zakon...
  • već viđeno 31/01/2011
    adriana: Da, baš lijepo... adriana.
  • Podstanar 31/01/2011
    adriana: Jako, JAKO DOBRO!!! :)))))
  • ah 31/01/2011
    adriana: Dražesno!!! :)
  • Zrak, zrak 26/01/2011
    Fred: iako ovo nije moj stil pisanja, zahvaljujem na ovako lijepom komentaru...
  • 4h ujutro 25/01/2011
    amelie: hahaha, hrvoje, hrvoje. :)

Copyright © - 2010. - CIP.HR - sjeverna strana centar za istraživanje i promicanje urbane kulture

designed&developed by horook